Moje ime je Branimir Putnik Budak. Visokoobrazovani sam "šljaker", koji je nakon studija modnog dizajna odlučio izdizajnirati život po svojoj mjeri.
Kako?
Ne tako davne godine 2012., studij je bio pri kraju a moj poslovni put tek na početku. Ni slutio nisam da će radost završetka studentskog života, donijeti stres početka traženja posla u struci. U međuvremenu imao sam i udrugu u kojoj sam volontirao za djecu u bolnicama, pa i za to od Predsjednika RH dobio nagradu ponos Hrvatske. Toliko sam zavolio tu djecu da se i meni na putu dogodio sin. Što je ubrzalo moje donošenje odluka za budućnost i egzistenciju. U Hrvatskoj nije bilo ni traga poslu, pa sam se odlučio da trudnom suprugom na put i u Austriju po prvo zaposlenje. Htio sam raditi sve, pa se tako pokazao da je najbolji posao uz mog očuha koji je klesar.
Radio sam, no ni pomišljao nisam da ću to raditi danas. Na početku mi je to bio dosadan posao, prepun znoja, bolova i suza. U početku nisam mogao izdržati tempo, niti se naviknuti na fizički rad. Dolazio sam kući u bolovima, ali se nisam predavao. Očuh je bio svaki dan smiren, prepun ljubavi, pričao mi "bajke" o kamenu a ja sam se na sve to izrugivao. No, bio je uporan sa toliko ljubavi i poštovanja je pričao o kamenu i novim projektima da sam pomalo počeo ga kopirati. Shvatio sam da je jedini način da postanem, zagrliti taj problem i posvetiti mu se. Tako sam i ja promijenio filozofiju, te počeo čitati svaki dan o vrstama kamena, načinima rada i ugradnjama. Čak kad bih sa sinom išao u duge šetnje po trgovima i ulicama sam gledao kako je ugrađen i obrađen koji kamen. Žena me tada u toj fazi htjela baciti u top jer nije mogla vjerovati koliko sam uporan.
Odlučili smo se vratiti u Hrvatsku, kako bi nam dijete raslo u društvu u kojem smo mi odrastali.
Ja sam dobio posao u Atlantic Trade kao prodajni predstavnik i počeo to raditi. Bio je to posao sa puno papira, kalkulacija, akcija, prodajnih rezultata itd... Morao sam raditi ono što meni nije bilo biću blisko, premda su svi u mojoj ekipi na poslu bili predivno i obazrivi. Kopkalo me i svaki dan sam zvao očuha da ga pitam što su radili, kako su ugradili koji kamen...
Nekada sam znao poslije posla otići vikendima pomagati mu oko kamena te sam shvatio da godišnji koristim za rad sa kamenom, a ne na odmor.
Na dolasku sa tog kamenarskog posla u Austriji, ja produžuje do Obrtničke i građevinske škole u Zagrebu, gdje sam donio odluku odustati od posla u prodaji i početi u Hrvatskoj posao klesara. Krenuo sam da se prekvalificiram za klesara. Nisam ništa znao, od kuda krenuti i kako dalje jer egzistencija mi je ovisila o poslu u prodaji.
Supruga me ohrabrila i složila se sa mnom, radi mira u kući i moje sreće, dao sam otkaz i krenuo na praksu u Granite Lučko.
Praksa je značila besplatno naukovanje kod obrtnika gdje ću steći znanje. Moj cilj je bio naučiti raditi, ali i ono najbitnije zaposliti se. Trudio sam se silno, sve sam radio, od najgorih poslova čišćenja kanala od mulja, utovarivanja kamenih ploča na kamione, pa sve do poliranja vodom u one dane kada je sve smrznuto vani. U jednom trenutku sam pokleknuo i čak htio odustati, no radio sam u jednoj crkvi kamen i pitao Fratra kako dalje, kada sam već umoran i osjećam se jako tužno zbog egzistencije? On je rekao - Branimire samo budi dalje uporan i sve će biti dobro.
Čuo sam ga i odlučio ga poslušati.
Direktor je vidio da se trudim i da želim raditi, radio sam po 12h dnevno, a kod kuće je bilo novaca samo od suprugine porodiljne naknade i što bi nam bake uplatile za pelene. Bilo nam je teško, ali kako me direktor upoznavao nije dozvolio da budem sa djetetom doma gladan, te me počeo plaćati i ponudio mi posao.
Tada mojoj sreći nije bilo kraja. Dobio posao, počeo raditi kao klesar. Bio sam najponosniji na svijetu, a taj osjećaj me vodi i danas.
Nažalost više nisam u toj firmi jer se mnogo toga izmijenilo, ali i ja sam se promijenio. Nakon toga što sam tamo sve naučio, odlučio sam ići dalje uza novim znanjima i vještinama. Nakon posla u izradi i obradi kamena, fokusirao sam se na posao u firmi koja će mi ponuditi znanja iz ugradnje kamena. I tako danas radim u jednoj maloj obiteljskoj firmi, koja ugrađuje kamen i keramiku. Radim posao sa puno ljubavi, pedantno i trudim se svaki dan dati više od očekivanog. Zaljubio sam se u taj posao i svaki dan se radujem što sam se ustao i što sam zdrav jer mogu svojoj obitelji dati egzistenciju a sebi sreću i radost.
Uskoro ću na majstorski ispit, koji će biti potvrda mojoj ustrajnosti i volji da uspijem svojim radom nahraniti obitelj te im pružiti budućnost.
Počeo sam i graditi kuću uz dobre ljude, sve se okrenulo na bolje, sretan sam što mogu ostati u svojoj zemlji te radom stvoriti si život.
Sada imam troje djece, suprugu koja je presretna našim životom te posao koji je postao i moj život.
