Prijava

Dijeli

Natrag na blog

Bussyness kao lifestyle

Život koji optimalno balansira slobodno vrijeme i poslovne obveze nekoć je bio težnja srednje i više klase dok se danas sveprisutno hvalisanje prezauzetošću pretvorilo u način na koji ljudi pokazuju svoj poslovni status. Može li i da li je do sad pandemija COVID-19 promijenila način na koji se veliča funkcioniranje na granici burnout-a?

Šećete li kornjaču po parku ili kako zaustaviti kult uzdizanja prezaposlenosti kao potvrde statusnog položaja u društvu?


 


Prezaposlenost nije samo planiranje dnevnog rasporeda sa što više obveza, već se više referira na osjećaj vrijednosti koju ovakvo ponašanje daje pojedincima koji ga prakticiraju.  No, na početku 20 stoljeća nije se mislilo da će se nešto poput statusnog uzdizanja prezaposlenosti dogoditi. Dapače, ekonomisti su predviđali da će ultimativni simbol uspjeha biti maksimalno korištenje slobodnog vremena za opuštanje. Ali kao što vidimo, prezauzetost čini da se ljudi osjećaju dobro i vrijedno, a istu dobrovoljno koristimo kako bi drugima signalizirali svoju vrijednost.


 


Vratimo se u prošlost, točnije u 1840. kad je pomodno bilo prošetati kornjaču na uzici oko pariških arkada kao ultimativni znak uspjeha i statusa. Čak je i John Maynard Keynes davao prognoze da će ljudi 2028. godina raditi samo 15 sati tjedno zahvaljujući produktivnoj ekonomiji i tehnološkim inovacijama. S toliko slobodnog vremena, "čovjek će se suočiti sa svojim stvarnim i trajnim problemom - kako iskoristiti slobodu nedirnutu pritiskom ekonomskih briga, kako iskoristiti slobodno vrijeme, koja će znanost i složeni interesi pobijediti", napisao je Keynes.


 


Uspješni ljudi u modernom svijetu nisu ni blizu rada samo tri sata dnevno, niti paradiraju čudnim životinjama na uzici kao simbolom viška slobodnog vremena. Umjesto toga, hvale se prezaposlenošću i stresom. Najčešće tako mislimo da dajemo do znanja drugima kako je naš intelektualni kapital cijenjen i kako su naše radne vještine oskudan resurs na tržištu.


 


Istraživanja, ali i prakse koje zasigurno primjećujemo su pokazala da se prezaposlenošću kao statusnim simbolom prikazuju zaposleni na bolje plaćenim radnim i statusnim mjestima. Ljudi koji cijene i signaliziraju zauzetost obično nisu radnici plaćeni po satu, djelu ili djelatnici uslužnih djelatnosti. Zauzetost u nižim klasama manje je simbol uspjeha, a više nusproizvod nedostatka vremenske autonomije, prekomjernog rada zbog niskih plaća i nedostatka mreža društvene sigurnosti.


 


Uzmimo primjer istraživanja u SAD-u, ljude koji preuzimaju dostave namirnica i gotove hrane ili hodaju s bluetooth slušalicom drugi doživljavaju kao uspješnije s boljim vještinama i društvenim statusom. No, paradoks iste studije govori kako se ti isti ljudi doimaju manje sretnima.


 


Drugi razlog zašto se Keynesova vizija kraćeg radnog dana nije ostvarila jest nejednakost.


 


Postoji klasa menadžerskih i profesionalnih radnika, poput onih u IT industriji čije su se plaće fenomenalno povećale, ali zabilježen je i ogroman porast slabo plaćenih uslužnih poslova, gdje se minimalna plaća apsolutno nije dizala. Pri tome se također pokazalo da oni koji i jesu najglasniji oko prezaposlenosti nisu doživjeli veliki porast radnih sati. Zauzetost je dakle više osjećaj i stanje duha nego odraz rada.


 


Pandemija je pružila izvanrednu priliku da overachiever-i doslovno postanu manje zauzeti, i možda još važnije, da dobiju realnu perspektivu o svojim kulturnim uvjerenjima o prezaposlenosti. Umjesto da budu uhvaćeni u inerciju projiciranja uvijek zauzetog života, imali su vremena razmisliti o tome kako to da su stres i zauzetost definirali i povezali sa samopoštovanjem i produktivnošću.


 


Problem fiksacije na prezaposlenost jest da nam narušava i ono malo slobodnog vremena koje koristimo. Vrlo često transferiramo orijentaciju na produktivnost iz radnog tjedna na one segmente koji bi trebali biti opuštajući i smirujući. Koliko puta ste zbog suludih planova i tempa obaveza ili društvenih događanja nakon slobodnog vikenda bili premoreni?


 


 


Ponovno ubrzanje ili usporavanje?


 


Nakon definicije fenomena ili problema, vratimo se na opcije koje se mogu odigrati u radnoj dinamici i orijentaciji razmišljanja zaposlenih pojedinaca. Tu se sve vrti oko dva pojma – ubrzavanje ili usporavanje.


 


Izraz "usporavanje" pokušaj je traženja olakšanja od društvenog ubrzanja. Društveno ubrzanje definirano je kao "povećanje broja radnji ili iskustava u jedinici vremena".


 


Ubrzanje samo po sebi dovodi do prezauzetosti, koja se naziva i "vremenska bolest" ili "osjećaj hitnosti"; vrijeme nam izgledno istječe, nema ga dovoljno, a mi moramo trčati sve brže i brže samo da bismo išli u korak i stizali uspješno zadovoljiti sve društvene standarde. Kao odgovor na takvu vrstu pritiska ljudi traže oaze usporavanja, koje su ponešto drugačije od ležanja na kauču uz Netflix. Jedan krajnji primjer dolazi iz Južne Koreje, gdje se neki prezaposleni i zauzeti ljudi prijavljuju u lažni zatvor te uklanjanjem svih oblika vanjske zauzetosti smanjuju burnout sindrom.


 


Ako se okrenemo oko sebe, možemo primijetiti da mnogi odrasli napuštaju ili bar razmišljaju o napuštanju stabilnih poslova kako bi se posvetili sporijem i lagodnijem životnom ritmu, drugačijim i produktivnijim zanimanjima poput raznih obrta, poljoprivrede ili proizvodnje. Ovo nije posljedica samo novo otkrivenih interesa, već rezultat toga što ih je protekla godina traumatizirala, iscrpila i gurnula do ruba. Status zauzetosti kao nagrada jednostavno više ne drži vodu.


 


Ako usporavanje postane dominantniji signal blagostanja i socijalnog statusa umjesto zauzetosti, moglo bi postaviti standard za ono što pokušavamo pomoći i drugima. Nakon što smo imali priliku sami stvarati ritam svog svakodnevnog života tijekom prošle godine povratak u isti hektični način života i rada neće biti jednako privlačan. Ustajanje u zoru, tjelovježba prije posla, putovanja kroz gužve i brzi usputni obroci na raznim sastancima 5 dana u tjednu ne zvuče jednako privlačno svima. Hibridni rad će ostati dio naše svakodnevice u kojoj većina mora pokušati zadržati zdrav ritam obaveza uz povremena zaustavljanja i odmore.


 


Osim individualnog tempa života, usporavanje se odnosi na čitav društveni pokret. Održivost i usporavanje mode, dizajna, hrane ili proizvodnje naglašavaju vrijednosti koje su uparene s etičnom potrošnjom i proizvodnjom - uključujući bolje dnevnice za niskokvalificirane radnike, cijene proizvoda, minimalni utjecaj na okoliš i bolju kvalitetu života.


 


Hoće li se ove društvene promjene ustaliti kao pravilo ili ćemo ih ubrzo zaboraviti i vratiti se veličanju prezaposlenosti pitanje je koje će uvelike definirati tržište rada i ekonomiju budućnosti.


 


 


Izvori:


Conspicuous Consumption of Time: When Busyness and Lack of Leisure Time Become a Status Symbol


Silvia Bellezza, Neeru Paharia, Anat Keinan

09.11.2021

KAKO DOBITI KVALITETNE LIDERE

Selekcija na temelju znanja i vještina, mogla bi okrenuti sadašnje stereotipne postavke kako biramo one na vrhu.

18.10.2021

SKILLS POWER VR APLIKACIJA OSVOJILA BRONČANU MEDALJU NA 19. MEĐUNARODNOJ IZLOŽBI INOVACIJA ARCA 2021.

Nakon uspješnog premijernog izlaganja i finala ZGDW Awarda na Zagreb Design Week-u u finalu kategorije Dizajn društvenih inovacija, testna verzija VR Forklift aplikacije studija Gamechuck za ManpowerGroup Hrvatska osvojila je nagradu na 19. međunarodnoj izložbi ARCA 2021. održanoj od 14. do 16. u prostorijama Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u organizaciji Udruge inovatora Hrvatske.

11.10.2021

Raznolikost, jednakost i inkluzija - Politička korektnost, korporativni trend ili jedina ostvariva budućnost rada?

Raznolikost, jednakost i inkluzija. Pojmovi koji nas šamaraju sa svih strana, od političke scene, modernih IT tvrtki, automehaničarskih radionica, umjetničkih kružoka pa do obrazovnih instituacija, došli su u prvi plan pod svjetla reflektora kao jedini ispravni način funkcioniranja društva u cijelosti. Iako objeručke pozdravljamo propagandu i proklamacije, postavlja se pitanje koliko se zapravo propovijeda a koliko se sprovode principi istoga.